Propast Venecije - Lektira

Koloristički simbol “krvne zore” navješćuje pokolj koji slijedi u ratu. Simbol zore u posljednjem dijelu povjestice asocira na drukčije značenje. Ovdje je zora simbol zla, a u posljednjem dijelu ona je simbol buđenja i vjere u bolju budućnost.

Potezima dužda i Velikog vijeća nije zadovoljan narod, jer osjećaju da grad pripada njima, a dužd umjesto njih odlučuje o sudbini sviju. Puk je nazvan “ropskim plahim crvom”, sintagmom koja u sebi sadrži višeslojna tumačenja. Narod predstavlja roba vrhovnoj vlasti, jer ovisi o tiranskoj vladavini dužda i vijeća, dakle nema uloge u odlučivanju. A nema veće uloge jer je nesposoban pobuniti se, zbog čega ga Šenoa naziva “plahim”. Ali imenica “crv” predstavlja žilavo i migoljavo biće koje će kopati i rovati da dođe do onoga što želi.

Ovaj dio sadrži audio-vizualnu asocijaciju na poznato umjetničko djelo Eugenea Delacroixa “Sloboda vodi narod”: “Pred silnim svijetom zato nosi/ Slobode stijeg Hrvaćanin!”

Dužd u moru pobuna građanstva i vojske potpisuje kapitulaciju sa suzom u oku. More je personificirano (“Venec’ji grobnu pjesmu pjeva more”), a njegova prisutnost osjeća se u cijeloj pjesmi. Ono je zvukovna pozadina, ono je scenografija, ali more je i ono koje odražava dramske momente i daje im dodatnu napetost.

V dio


Posljednji, ujedno i najkraći dio povjestice svojevrsno je opravdanje takve mletačke sudbine. Pisac za propast krivi nesuglasje vlasti i puka: “Venec’ja pade – morala je pasti”. Glavni razlog toga je što je svoje temelje gradila na pijesku, koji je metafora za lošu i nemarnu vladavinu. Šenoa se izražava aforističkim stihovima u kojima iznosi poantu cijele povjestice:

“Svu slavu gradila je tuđom krvi;
A vlastit puk joj – slavni, bijedni crvi.
Vjekovit jedan tek je temelj vladi:
Na puka srcu kad si slavu gradi.”

Mletački duždevi koji su se izmjenjivali tijekom stoljeća i pripadnici Senata nisu znali cijeniti snagu vlastitog naroda, nego su se uvijek oslanjali na tuđinske službe, što je dovelo do propasti “školjke prazne, bez života”. Posljednji stihovi sugeriraju rješenje izlaza iz takve situacije – “Al svanu zora, došo ti je dan”. Simbol zore upućuje na potrebu za nacionalnim buđenjem i oslanjanjem na vlastiti narod. Tek onda doći će dan kada će Venecija opet biti slobodna i umjesto užasa, trepeta i straha, svome puku postat će trak u suncu slobode. Kontrasti su u ovom dijelu postignuti upotrebom suprotnih rečenica, koje su uz retorička pitanja veoma čest postupak Šenoinog lirsko-epskog stvaralaštva.

Bilješka o autoru

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslje smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivš na vrijeme odrđene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”. 1868. godine postaje gradski bilježnik.



Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu i rekao je: “Ne dajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca”,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.